Arnijevo Valentinovo
Noćas sam nešto čudno sanjao. A, možda i nisam. Možda se to stvarno i dogodilo.
Tek što sam legao i utonuo u prvi san, osjetio sam kako me netko drma. Šapom, jasno.
Supruga nije. Ona nema šape. Buba nije, ona to ne radi, ili vrlo rijetko, samo ako je nužno.
Ali, to radi Arni. Svakoga jutra da ne bih prespavao sunčev izlazak.
Tako je i bilo. Prvo sam pogledao na sat, da vidim treba li ustati ili je dovoljno da samo pogladim Arnija, pa će i on još malo odspavati dok potpuno ne svane.
Ali, do jutra je bilo još daleko. Bilo je nekako oko dva sata.
Onako kroz san, pogladio sam Arnija i počešao ga iza uha u nadi da će leći u hodnik i dozvoliti mi da odspavam do jutra.
Arni je, međutim, inzistirao da ustanem. I, bio je vidno uzrujan.
«Digni se. Brzo. Moraš otvoriti vrata.» - prišapnuo mi je Arni. Iako je bio uzrujan, bio je tih kao i obično. Da ne probudi moju suprugu.
«Zašto bih se trebao dići? I, otvoriti vrata?» - jednako tiho pitao sam Arnija.
«Nemoj čekati. Hladno je, a pred našim vratima plače neko dijete.» - objasnio mi je Arni zašto moram hitno ustati i otvoriti vrata.
E, to je već bilo jako ozbiljno. Odmah sam se razbudio i skočio iz kreveta. Na brzinu sam navukao ogrtač i s Arnijem se spustio u prizemlje.
Pritom sam razmišljao kakvo bi to dijete moglo plakati pred našim vratima u dva sata izjutra. Još da pred vratima cvili kakav psić, koji je došao da ga udomimo, to bih razumio. Ali, da je pred naš Azil došlo nekakvo dijete to je već bilo previše. Ili, još gore, da je netko pred našim vratima ostavio malo dijete u nekakvoj kutiji.
Upalio sam vanjsko svijetlo i otvorio vrata.
Pred vratima nije bilo nikoga, i meni je odmah laknulo.
Ali, Arni je bio uporan: «Mora da je dolje kod dvorišnih vrata. Dobro sam čuo.»
Spustio sam se i do dvorišnih vrata, ali ni tamo nije bilo nikoga, niti ikakve kutije s malim djetetom.
Kad sam se vratio, Arni i Buba zabrinuto su očekivali moj izvještaj.
Arni nije mogao vjerovati. Bio je uporan i siguran da je čuo dijete kako plače negdje izvan kuće.
Upitno sam pogledao Bubu. Buba je samo potvrdno klimnula glavom. Znači, Arni je ipak dobro čuo. Samo gdje bi to dijete moglo biti.
Arniju i Bubi nije trebalo reći da budu tihi, jer oni su nešto čuli. Tako smo svi troje nekoliko minuta stajali u potpunoj tišini i osluškivali hoće li se dječji plač odnekuda začuti.
I, začuo se.
Prvo tiho, pa onda sve jače. A, onda se pretvorio u pravu dernjavu.
Tek mi je tada sinulo.
Bile su to mačke iz susjedstva.
Arni i Buba nisu htjeli vjerovati sve dok nisam, jakom baterijskom svjetiljkom, osvijetlio mjesto odakle se čuo dječji plač i dernjava. Pod svjetlom reflektora ugledali smo nekoliko mačaka iz susjedstva, koje su se, uplašene jakim svijetlom, odmah razbježale.
Objasnio sam Arniju i Bubi da je sada veljača i vrijeme parenja mačaka, koje se tada glasaju k'o mala djeca.
To je posve umirilo Arnija i Bubu, pa su zauzeli svoja mjesta na trosjedu i fotelju. I, odmah zaspali.
Ja sam se, zadovoljan što ne će biti nikakvog zbrinjavanja, također zavukao u krevet i zaspao.
Ne znam koliko sam dugo spavao, kadli me je Arni ponovno probudio.
«Čuj!» - pitao je Arni povjerljivo: «Što je to parenje?»
Bio sam zatečen pitanjem i obećao sam Arniju da ću mu to objasniti ujutro. Jer, ipak je noć i treba spavati.
Ujutro, Arni nije ništa pitao.
Vjerojatno sam, ipak, sve to sanjao.
Ali, sada mene muči novo pitanje: «Kako psu objasniti što je to parenje? Još k tome kastriranom?»
bravenet.com