Bubina ptičica
Ove sam zime nekako imao sreću. Jutra su obično maglovita, ili je oblačno, ili pada snijeg.
Arni je, vjerojatno, zaključio da me nema smisla rano buditi, da idemo gledati sunčev izlazak, kad sunca nema.
Tako ja lijepo spavam sve dok se posve ne razdani. Tada se dignem i odem u kupaonicu.
Tek tada Arni dođe u kontrolu, da slučajno ne bih zaboravio oprati zube ili obrijati se.
Buba obično još spava i čeka da se Arni i ja spustimo u prizemlje.
I, onda svi zajedno iziđemo na jutarnje jurcanje po brijegu.
Jutros, međutim nisam dočekao da se posve razdani. Čim je svanulo, osjetio sam kako me netko drmusa i pokušava iščupati iz kreveta.
Za divno čudo, to nije bio Arni.
Bila je to Buba.
Arni je samo provirivao iz hodnika, da vidi je li Buba naučila lekciju. Kako mene uspješno probuditi.
Buba je bila jako uzrujana. Ni Arni baš nije djelovao smireno, ali ipak, još se mogao kontrolirati.
«Dođi brzo!» - šaptala je Buba, da ne probudi moju suprugu.
Pokušao sam umiriti Bubu, ali to mi nije uspjelo.
Buba je potiho cvilila, što je njezin znak da je zaista nešto važno. Ili joj se piški, ili joj se kaki, ili se vani događa nešto zaista ozbiljno.
Na brzinu sam se obukao i sišao u prizemlje, za Bubom i Arnijem.
Očekivao sam da će oboje čekati pred kućnim vratima, da ih pustim na brijeg. Kao i svako jutro.
Ali, nije bilo tako.
Buba se namjestila uz vrata koja vode na dvorište. I Arni s njom, razumije se.
Otvorio sam vrata i Buba i Arni odmah su izletjeli napolje.
Počeli su sistematski pretraživati dvorište. Jutros je prednjačila Buba. Obično je Arni taj koji mora prvi sve prešnjofati. Čak mi se činilo da Arni traži nešto samo zato što to čini Buba. A, ne zna što i zašto.
Nakon nekoliko obilazaka dvorištem, Buba nas je odvela iza kuće. Mene i Arnija. Jer, Arni je samo slijedio Bubu. Kao i ja.
Tamo sam u kutu, jesenas, složio nekakve letve, daske, komade plastičnih cijevi za kanalizaciju i još kojekakvu kramu.
Buba je stala kod te krame i značajno me pogledala. Kao da mi želi nešto reći. Ali što, to sam otkrio malo kasnije.
U prvi sam čas pomislio da je Buba nanjušila Šuška, i sad želi da ga uhvatimo. Ali, kako je mogla osjetiti, ili čuti, da je Šuško tu negdje, među ovom kramom, nije mi bilo jasno.
Osim toga, Bubi lov na Šuška nije tako važan, da bi me u ranu zoru izvukla iz kreveta.
Očito je Bubu uznemirilo nešto drugo.
Samo što?
Buba je samo sjela kod te hrpe krame, visoko podigla uši i nešto napeto osluškivala. To je bio znak da i Arni i ja budemo tihi. Jer, Buba je očito nešto čula.
Već sam pomislio da je lažna uzbuna, kadli sam iz jedne od onih plastičnih cijevi začuo nekakve čudne zvukove. Kao da netko iznutra lupka po stjenci cijevi.
To bi lupkanje povremeno prestalo, pa se opet začulo.
Znači, Buba je ipak nešto čula. Nešto što se događa unutar jedne od onih plastičnih cijevi.
Pogledao sam unutra, u tu uspravno postavljenu cijev, i imao što vidjeti.
Na dnu cijevi skutrila se mala ptičica. Sjenica.
Povremeno je pokušavala uzletjeti, ali kako je cijev široka desetak centimetara, to joj ne bi uspijevalo.
Svaki puta lupala bi krilima o stjenke cijevi. Ali, ne bi uspjela poletjeti.
Nije mi jasno kako je Buba, to jedva čujno lupkanje, čula u kući. Očito da bolje čuje, ne samo od mene, nego i od Arnija.
Sjenica je vjerojatno, negdje rano izjutra, upala u tu cijev. I, uzaludno pokušavala izići.
Sad je trebalo sjenicu izvući iz te cijevi.
Ali, to nije bilo tako jednostavno.
Cijev je bila predugačka da bih sjenicu mogao izvući rukom. Ako bih pokušao spustiti u cijev nekakav štap, to bi sjenicu samo uplašilo i mogla bi se ozlijediti.
Nije mi preostalo drugo nego uspravno postavljenu cijev položiti i sjenica će sama izići.
Ali, ni to baš i nije bilo tako jednostavno. Jer, sva je ta krama, zajedno sa cijevima bila u hrpi snijega. A, taj se snijeg na velikoj hladnoći zaledio, pa se cijev nije dala ni pomaknuti.
Morao sam uzeti sjekiru, oprezno razbiti led, da ne probijem stjenku cijevi, i kojim slučajem ne ozlijedim sjenicu.
Buba i Arni samo su pažljivo nadgledali tu operaciju spašavanja sjenice.
I, konačno.
Cijev sam oslobodio od leda i oprezno je položio. Sjenica je malo zbunjeno stala, zažmirnula na dnevnom svjetlu i zatim poletjela ravno prema hranilištu za ptice.
Na Bubino, Arnijevo i moje zadovoljstvo.
Već promrzao od hladnoće, htio sam otići, kadli mi je Buba prepriječila put.
I, strogo me je pogledala.
Kao da mi želi reći: «A, ostale cijevi? Ako ostanu ovako uspravno naslonjene na zid, mogla bi upasti još koja ptičica.»
Nije mi preostalo drugo nego razbiti led oko svih tih cijevi i položiti ih na tlo.
Tek mi je tada Buba dopustila da uđem u kuću ugrijati se.
bravenet.com