Priča o Dinu
Prošlog smo ljeta supruga i ja bili posjetili naše prijatelje. Bez Arnija i Bube. Jer, naši prijatelji imaju psa, Dina. Budući da nismo znali kako bi Dino prihvatio Arnija i Bubu, ili kako bi se Arni i Buba ponašali u gostima kod njima nepoznatoga psa, ostavili smo Arnija i Bubu kod kuće. Za svaki slučaj.
Tom smo prigodom upoznali Dina, koji baš i nije običan pas.
Naši prijatelji, penzići kao i mi, žive u kući koju su naslijedili od svojih roditelja, rođenih Samoboraca. Naši su prijatelji prije toga živjeli u Zagrebu, ali nakon što su ih roditelji napustili, zadovoljno su napustili Zagreb i uselili se u staru kuću, njihovu djedovinu.
Ta je kuća na samoj periferiji Samobora, u dijelu gdje se živi k'o na selu. Tako naši prijatelji imaju veliko dvorište, nešto povrtnjaka s nekoliko gredica povrća, kokošinjac, s kokicama, naravno. Imaju oni tamo još svašta što su naslijedili na starome imanju, ali to za našu priču nije važno.
Dino je sa svojim vlasnicima, prije dolaska u Samobor, živio u nevelikom stanu, u nekakvoj zgradurini s mnoštvom stanova. Ništa osim stana i šetnje u obližnjem parku, Dino nije poznavao.
Čak što više, nikada izvan stana Dino nije šetao bez lajne, jer naši su prijatelji i odgovorni vlasnici psa, Dina.
Naši su prijatelji u početku strahovali da će Dino, čim se osjeti slobodnim i bez lajne napustiti njihovo dvorište. A, to njihovo dvorište ograđeno je samo prema ulici i susjednim dvorištima. Sa stražnje strane, iza povrtnjaka, imanje nema ograde. Kao uostalom ni druga susjedna imanja.
Ali, Dino je odmah, kao pametan pas, naučio što je njegovo, a što je tuđe. I, nikada nije napuštao dvorište ili onaj povrtnjak, iako nije bio vezan. A, iza povrtnjaka bilo je kukuruzište susjeda.
Ipak, povremeno bi napustio svoje dvorište, ali o tome malo kasnije.
Još je nešto Dino odmah naučio.
Naučio je da se ne smije gaziti povrće posađeno u gredicama, pa je kao i njegovi vlasnici uvijek lijepo hodao stazicama ugaženim između gredica. Nikada nije kratio put preko gredica, za razliku od Arnija, koji bi odmah preorao sve te gredice u potrazi za krticom. A, možda u gredicama naših prijatelja krtica nije bilo. Pa ih Dino nije morao tjerati, kao Arni naše. Vrag bi ga znao.
Kao i ostali susjedi naši su prijatelji imali i mačku. I to ne jednu. Mačke su naslijedili zajedno s kućom i imanjem. Za divno čudo, Dino i mačke odmah su se sprijateljili.
Dino je uživao sa svojim gospodarima u svojem novom okruženju. Šetao je po kući i dvorištu, spavao je u kući, u istoj košari i na istoj dekici kao u Zagrebu. Nikakvih zaduženja, kao na primjer čuvanje kuće, nije imao, jer su mu vlasnici uglavnom bili kod kuće.
Ipak, Dino je imao jedno vrlo važno zaduženje.
Čuvati kokice. Ali, ne zato da bi im se nešto dogodilo, ili da bi ih netko ukrao, jer svi su susjedi imali i kokošinjac i brojne kokice. Dino je morao paziti da kokice ne odu u kvar, što znači da su smjele čeprkati po dvorištu do mile volje, ali nisu smjele čeprkati po gredicama s povrćem.
Najvažnije je bilo da kokice ne odu u susjedovo kukuruzište, što im i nije bilo teško, jer, kao što sam već napisao, imanje naših prijatelja sa stražnje strane nije bilo ograđeno. A, na takav izlet kokice bi otišle prvom prigodom.
Kad bi se to dogodilo, dovoljno je bilo reći: «Dino! Gdje su kokice?»
Dino bi se odmah uputio u ono tuđe kukuruzište da vrati kokice u njihovo dvorište.
Ali, pokupiti sve te kokice iz nepreglednoga kukuruzišta nije nimalo lagan zadatak.
I, Dino se dosjetio.
Iz kukuruzišta bi istjerao samo kokota. A, kokice, k'o kokice, odmah bi sve do jedne, za kokotom dojurile u svoje dvorište.
Kako je Dino znao da će kokice, sve do jedne, doći za kokotom to nam Dino nije otkrio.
Sve u svemu Dino je vrlo pametan pas. Dobar i poslušan.
Ali, ipak nije baš bez mana.
Dino, naime, jako voli jesti kokošja jaja. Kokošja jaja prava su mu poslastica. I, čim se koja kokica oglasi da je snijela jaje, evo Dina po svoju poslasticu.
No, još netko čeka da kokice jave da su obavile svoju svakodnevnu dužnost. Snesti po koje jaje. Dinova gazdarica. Ako gazdarica na vrijeme čuje kokodakanje, Dino ostaje bez svoje poslastice. Događa se, međutim, da gazdarica ne čuje kokodakanje. I, evo prigode za Dina.
Ali, Dino zna da se jaja ne smiju krasti, pa koristi naročitu taktiku da bi se po kojega jajeta ipak dočepao. I, pritom ostao pošten.
Kad gazdarica skuplja jaja Dino je prisutan. Možda koje jaje zaostane. Ali ne samo zbog toga.
Dino točno prati što gazdarica radi i jako je zadovoljan ako gazdarica s jajima ode iz kokošinjca. Jer tada nastupa njegovo vrijeme.
Ali, ne uvijek.
Ponekad se gazdarici čini da bi jaja u gnijezdu trebalo biti više. I, onda zove Dina: «Dino! Gdje su jaja? Vrati jaje!»
Dino se samo poklopi ušima, spusti rep, i istoga časa nestane.
Za koji čas evo Dina natrag, s jednako poklopljenim ušima i spuštenim repom, ali s jajetom u ustima. Lijepo i nježno spusti jaje gazdarici pred noge i pokorno legne. Ono, kao: «Ja sam samo spremio jaje, da se ne izgubi.»
Ako se pak gazdarici učini da je u gnijezdu dovoljno jaja, Dino se nakon odlaska gazdarice, tamo negdje iza kokošinjca lijepo omasti jajetom.
To Dino radi svakodnevno. Nitko ne može reći da krade jaja. On ih samo sprema.
Pa, ako prođe, prođe.
bravenet.com