Jedan : nula za Ogija
Jednoga smo nedjeljnog jutra, supruga i ja pili kavicu na terasi i uživali u zadnjim danima ljeta.
Arni i Buba tražili su uljeze po dvorištu, pa je bilo mirno.
Odjednom, iz susjedstva smo začuli buku. Bio je to lavež susjedovih pasa i cviljenje nekoga trećega.
Tada je sve utihnulo.
Mi smo već pomislili na najgore, jer susjedi nemaju ogradu, a njihovi su psi na lancu. A, psi na lancu opasni su jednako za ljude kao i za druge pse.
Uplašili smo se da je nekakav pas dobronamjerno došao pozdraviti susjedove pse, i ovi su ga udesili.
No začas se sve smirilo, pa smo nastavili piti kavicu.
Ali, za nekoliko minuta razlajali su se naši lajavci, Arni i Buba.
«Hajde, brže, otvarajte vrata! Netko je u nevolji!» - vikali su u istovremeno.
I, zaista.
Pred našim je vratima bio nepoznati pas. Bilo je očito da traži pomoć.
Brzo smo sišli do vrata i otvorili ih.
U naše je dvorište, sav zadihan, uletio nama nepoznati pas. Odmah se sakrio supruzi pod skute. Kao da je znao gdje je najsigurniji.
Bio je to manji pas od Bube i Arnija, vrlo sličan irskom seteru. Ali, to očito nije bio. Bar ne pravi.
Prvo smo ga smirili, a potom pregledali. Nije bio ozbiljno ozlijeđen, samo jako uplašen. Imao je jedva vidljivu ranicu na butini, gdje ga je vjerojatno dohvatio jedan od susjedovih pasa.
Kad smo psa smirili, počela je uobičajena procedura.
Prvo. Ima li pas ogrlicu?
Imao je.
Drugo. Ima li pas markicu?
E, markicu već nije imao.
A, nije imao ni tetovirani broj u uhu.
Znači, čeka nas dugotrajna i neizvjesna potraga za domom našega novoga štićenika. Privremenog, jasno.
Prvo smo pitali susjede, znaju li oni išta o našem novom štićeniku.
Nitko se nije javio da zna, iako su naši prvi susjedi vidjeli dolazak nama nepoznatoga psa.
Tada smo nazvali jednu gospođu koja se bavi terijerima i član je kinološkog društva. Ona bi mogla znati čiji je pas, iako je bilo očito da nije rasni.
Gospođa nije čekala ni minutu. Odmah je sjela u auto i dovezla se do nas.
Ali, psa nije mogla prepoznati.
Njezin prijedlog bio je jednostavan. S psom treba izići na ulicu i on će se najvjerojatnije sam znati vratiti kući.
Tu sam zadaću morao obaviti ja.
Ali, pas se nije dao iz našega dvorišta, tako dugo dok mu za ogrlicu nisam zakvačio Arnijevu lajnu.
Tada je hrabro izišao iz dvorišta i odmah se uputio niz ulicu.
«Aha.» - pomislio sam s olakšanjem: «ide on ravno kući.»
Usput smo prošli pokraj susjedovih pasa na lancu.
Očekivao sam da će neznanac sa strahom zaobići teritorij svezanih pasa.
Ali, jok. Nije.
Naš je neznanac hrabro prošao uz sam teren. Točno uz crtu do koje su svezani psi još mogli doći. Iako je točno ovdje bio napadnut nije pokazivao strah.
Čak mi se pričinilo da je psima, koji su ga maloprije napali, isplazio jezik, uz komentar: «Napadnite me sada, ako se usudite. Ja sada imam zaštitu.»
I, moj se štićenik uputio niz ulicu, ravno prema sjeveru.
«Dobro,» - zaključio sam ponovno: «ide ravno kući.»
Pas je veselo trčkarao, koliko mu je to lajna dopuštala.
Povremeno bi njuškao uz ograde, i, jasno, poneku obilježio.
Tako smo prošli nekih stotinjak metara, kadli smo naišli na otvorena vrata jednoga dvorišta. Moj se štićenik uputio ravno prema tim vratima, i bez imalo oklijevanja ušao u dvorište. Ja sam zadovoljno zaključio da smo na pravome mjestu.
Ali, nismo bili.
U dvorištu i kući nije bilo nikoga, a po zapuštenoj travi moglo se zaključiti da vlasnici baš i nisu česti gosti u svojemu vlastitome dvorištu.
Moj je štićenik obišao cijelo dvorište, poneki je grm obilježio i zadovoljno izišao na ulicu.
I, nastavio put prema sjeveru.
Iako sam bio razočaran što nismo ušli u pravo dvorište, bio sam zadovoljan kako pas ide upravo jednim smjerom.
Zaključio sam da je od tamo i došao.
Tako smo u istome smjeru prošli još stotinjak metara, pa onda još stotinjak, do slijedeće ulica.
Pa, opet prema sjeveru, još stotinjak metara, pa kilometar, pa onda još koji kilometar.
Već sam bio umoran, ali moj štićenik je svejedno veselo trčkarao.
Prošli smo još nekoliko ulica, u gotovo svakoj smo naišli na bar jedna dvorišna vrata otvorena.
I, jasno, moj je štićenik istražio sva ta dvorišta, ali ni jedno nije bilo njegovo.
Putem su nam iz mnogih dvorišta prijetili raznovrsni psi. Neki su se tako razlajali da bi se svatko uplašio.
Ali, moj se štićenik nije plašio.
Čak sam imao dojam da je svakome od pasa, koji bi jako lajali, isplazio jezik, kao onoj dvojici na lancu i rekao: «Samo se vi derite. Ja sam pod zaštitom. Ništa mi ne možete.»
Meni ipak nešto nije dalo mira.
Vodi li mene moj štićenik kući, ili koristi moju zaštitu za neuobičajeno dugačku šetnju.
Naime, moj je štićenik putem istraživao, obilježavao stupove i ograde, a to pas koji ide poznatim putem najvjerojatnije ne bi činio.
Takav bi vjerojatno, nakon svega što je doživio krenuo ravno kući.
Osim toga, ljudi, koje sam putem sretao, nisu psa poznavali.
Odlučio sam, nakon više od dva sata ovakve šetnje, da se vratim.
Za divno čudo, moj se vodič uopće nije protivio povratku.
Ponovno je veselo trčkarao, istraživao po ulici, i obilježavao stupove i ograde.
Pred ulazom u našu ulicu susreo sam susjeda iz donje ulice. I njega sam, naravno, upitao poznaje li psa i zna li možda čiji bi mogao biti. Nije znao.
Ali, znao je njegov sin, dječak od kojih sedam ili osam godina. «Njegovo dvorište ima crnu ogradu i nalazi se u ulici blizu moje škole.» - rekao je
A, ta je ulica, blizu škole, u suprotnom smjeru onome kamo me je nepoznati pas vodio.
Lukavac jedan, iskoristio je moju zaštitu da se prošeće tako daleko kamo se sam ne bi usudio.
Dalje je bilo lako, dječak me je odveo do dvorišta kamo pripada naš neznanac.
Tamo smo doživio prvo iznenađenje.
Vlasnici psa uopće nisu bili uznemireni što njihovog psa dugo nije bilo u dvorištu i što ga netko nepoznati dovodi kući.
Međutim, pravo je iznenađenje uslijedilo kad sam se mrtav umoran vratio kući, nakon što me je neznanac ovako lukavo, prošetao Samoborom.
Po povratku, kad sam supruzi i susjedima ispričao moju kalvariju, naša je prva susjeda, profesorica u onoj školi, rekla: «To je bio Ogi. Ja sam ga odmah prepoznala, jer ga viđam svaki dan kad pri odlasku u školu prolazim pokraj njegovog dvorišta.»
Ali, nije se sjetila da mi to kaže prije nego me je Ogi propisno prošetao Samoborom.
Jedan : nula za lukavog Ogija.
bravenet.com