Priče iz susjedstva
Hranu za mačkicu?
Jutros me supruga povela u kupnju. Trebalo je kupiti, i nositi, naravno, hranu za Arnija i Bubu. Hranu uvijek kupujemo kod istoga dobavljača. Sigurnosti radi.
Pred ulazom u dućan, supruga se sjetila da je nešto zaboravila u autu, s napomenom neka samo uđem u obavim ono zbog čega smo došli. I, nekako se zagonetno nasmiješila.
Otvorio sam vrata.
Oglasilo se zvonce, koje vlasniku najavljuje da je netko ušao u dućan.
Kako nisam vidio nikoga, iako je bilo sigurno da je vlasnik čuo ono zvonce na vratima, pozdravio sam prilično glasno: «Dobro jutro. Ima koga doma?»
«Dobro jutro! Dobro jutro!» - čulo se iz dubine prodavaonice.
Znači moj je ulazak zapažen, pa samo treba čekati. Bilo je očito da je vlasnik nečim zaposlen u drugom dijelu prodavaonice.
Tada sam začuo isti glas: «Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu?»
«Ne, hvala.» - odgovorio sam, i dodao: «Za psa. Točnije za dva psa. Dva prava huncuta.»
Neko je vrijeme sve bilo tiho. Samo se čulo nekakvo komešanje u drugom dijelu prodavaonice. Kao da vlasnik nešto šuška u dnu prodavaonice.
«Hranu za mačkicu? Malu vrećicu?» - ponovno sam začuo isti glas.
Bilo je očito da me je vlasnik zaboravio, jer već dulje vrijeme samo supruga kupuje hranu za naše huncute. A, možda me po glasu nije prepoznao. Iz drugog dijela prodavaonice nije me mogao vidjeti.
«Za pse. Veliko pakovanje. Molim. Kao obično.» - odgovorio sam.
«Poslužite se. Poslužite se. Iza vrata. Iza vrata.» - čuo sam uputu.
Ali, iza vrata nije bilo velikog pakovanja hrane za pse. Tamo je, kao uvijek, bila polica s priborom za uljepšavanje životinja.
Bilo je očito da vlasnik nije dobro čuo po što sam došao.
S police, koja nije bila iza vrata, uzeo sam vreću s hranom, stavio je pokraj pulta, i čekao vlasnika da platim.
«Gotovina? Čekovi? Kartica?» - začuo sam pitanje.
Već sam htio odgovoriti, kadli sam ponovno začuo isto pitanje: «Gotovina? Čekovi? Kartica?»
A, onda je slijedio niz pitanja: «Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu? Gotovina, čekovi, kartica? Gotovina, čekovi, kartica? Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu?»
Sada sam se ozbiljno zabrinuo. Da kojim slučajem vlasnik nije malo previše popio? Ili, ne daj Bože, pošandrcao.
Već sam gledao kako ću kidnuti iz dućana, kadli se na vratima pojavila, nasmijana, moja supruga.
Ali, ne samo ona. Iza nje ušao je i vlasnik prodavaonice.
Sada sam se još više zabrinuo. Da nisam, slučajno, ja pošandrcao. I, razgovarao sam sa sobom, dok nikoga nije bilo u dućanu.
Ali, na zvuk zvonca ponovno sam začuo isti glas: «Dobro jutro. Dobro jutro.»
A, onda, odmah zatim: «Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu?»
Pa, onda, opet ispočetka: «Gotovina? Čekovi? Kartica? Hranu za mačkicu? Hranu za mačkicu?»
Tek kad me je supruga odvela iza jedne police, s raznim priborom za kućne ljubimce, vidio sam da nema mjesta mojoj zabrinutosti.
I, konačno sam upoznao onoga, s kim sam, cijelo to vrijeme, razgovarao.
Bio je to prekrasan veliki bijeli papagaj.
bravenet.com