Priča o golmanu
Prije nekoliko dana bio sam na izletu. Nije teško pogoditi gdje. U Zagrebu. I tamo sam doživio nešto zaista neobično. A, možda i nije neobično. Možda se to u Zagrebu češće događa. Samo što mene tamo nema tako često, da bih doživio ono što ću vam sada ispričati.
Kad obavim sve ono zbog čega sam došao u Zagreb, obično svratim u Bogovićevu ulicu. Tamo, u Croatia Recordsu, kupim po koji jeftini CD s ozbiljnom glazbom. To mu dođe kao neka rasprodaja, jer svi se jagme za nekakvim novokomponovanim narodnjacima i sličnom ritmičkom bukom.
Tako sam i toga dana prolazio Preobraženskom ulicom i čudio se koliko svijeta oko podneva ima na ulici i Preradovićevom trgu. Kako je bio lijep i topao dan svi su otvoreni kafići na Preradovićevu trgu radili i bili su puni gostiju. Svi su uživali na suncu, kojega ovoga proljeća baš i nije bilo mnogo.
Odjednom sam primijetio da se nešto događa, jer svi su se zagledali u tome smjeru.
Tamo od nekadašnjeg kina Balkan trčao je psić. Čini mi se koker španijel ili nekakav mali terijer. To za ovu priču nije ni važno.
Za psićem je trčala njegova vlasnica u namjeri da ga uhvati i zaustavi. Ako ste pomislili da je vlasnica neodgovorna i pustila svojega psića bez lajne, prevarili ste se. Jednako tako prevarili ste se ako ste pomislili da je psić neposlušan. Razlog njegovom trku bila je upravo njegova lajna.
Pas je trčao i vukao lajnu za sobom. Ali ne bilo kakvu lajnu. Bila je to ona lajna na feder, tako da pas ne mora baš uvijek ići u neposrednoj blizini onoga tko vodi psa.
Kako je psić trčao, tako je za njim, zajedno s lajnom, jurio i onaj držak s patentom za uvlačenje lajne. A, vlasnica je psa htjela uhvatiti taj držak s patentom za uvlačenje lajne.
Ali, kad bi se vlasnica sagnula da uhvati taj držak, feder bi u njemu počeo namatati lajnu. Pritom je taj držak dobio takvu brzinu da je sustigao psića i udario ga po stražnjici.
Taj je udarac još više uplašio psića, i on je jurio sve brže i brže. Svaki put, kad bi se držak s federom i patentom za namatanje lajne negdje zakvačio, lajna bi se izvukla, držak bi se potom otkvačio, i ponovo udario psića po stražnjici.
A, vlasnica je psa uzaludno pokušavala uhvatiti upravu taj držak lajne.
Pokušali su to i neki prolaznici, ali obično im je taj držak ispao iz ruke, i ponovno, kao praćka, udario psića po stražnjici.
Većina onih, koji su sjedili ispod suncobrana, dobro su se zabavljali na račun psića i njegove gazdarice.
I, to bi još moglo biti smiješno, da pas nije trčao Preobraženskom ulicom ravno prema Ilici. A, Ilicom je upravo nailazio tramvaj, ne baš malom brzinom.
Psić je, u paničnom strahu, jurio točno prema tramvaju.
Svi oni koji su se smijali, utihnuli su. Vlasnica psa pokrila je oči rukama, da ne vidi kako kotači tramvaja gaze i melju njezinog miljenika.
I, onda se dogodilo.
Pas bi sigurno podletio pod kotače tramvaja, da se tamo na pločniku nije zatekao neki mladić.
Mladić se bacio na psa. Poput golmana. Nije, kao drugi, hvatao držak lajne, nego je uhvatio psića.
Naš je golman ostao ležati na pločniku, zagrlio je psića i nije ga puštao iz ruku. Nježno ga je grlio i smirivao, sve dok do njega nije dotrčala vlasnica psa.
Tek se tada naš golman digao s pločnika, s psićem u naručju, i oprezno predao psića vlasnici.
Bio sam predaleko da čujem razgovor vlasnice s našim golmanom, ali siguran sam da mu je vlasnica ponudila nagradu, pozvala ga na piće, kavicu ili tako nešto. To se moglo vidjeti iz njezinog ponašanja.
Ali, naš je golman samo otresao prašinu sa svoje odjeće, još jednom pogladio psića u gazdaričinom naručju, i otputio se niz Ilicu. Tamo kamo je i krenuo.
Tek smo tada svi nekako došli k sebi od uzbuđenja.
I, Preradovićevim trgom i Preobraženskom ulicom odjeknuo je buran pljesak.
Svi su pljeskali požrtvovnome golmanu. A, ja sam siguran da skromni golman taj pljesak nije čuo. Iako, je zaslužio i mnogo više od pljeska.
Što bi pravi golmani sigurno masno naplatili.
bravenet.com