Priča o Donu i Reksu
Prije nekoliko dana pozvali smo goste. Na roštiljanje. Ali, ne bilo kakvo roštiljanje, Na pravo vegetarijansko roštiljanje. O tome smo pročitali u novinama, i odlučili probati. A, na to smo roštiljanje pozvali prijatelje – vegetarijance. Da ih iznenadimo.
Dok je supruga pripremala ono što će na roštilju, umjesto mesa, zagorjeti, ja sam na ognjištu naložio vatru i pazio da se napravi dovoljno žeravice.
Dok sam ja tako uz ognjište čuvao vatru, iz istih novina u kojima smo pročitali o vegetarijanskome roštilju, ispao je dodatak.
Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić.
Prekrasna priča, koju sam kao dječak pročitao bezbroj puta. Čak sam se prisjećao cijelih odlomaka. Iako sam cijelu priču znao gotovo napamet, sa zadovoljstvom sam prekrasnu priču pročitao ponovno, tisuću i prvi puta.
Razmišljao sam pritom, bih li i ja mogao napisati tako lijepu priču. Sigurno ne bih. Jer živim u drugome vremenu, u tvrdome svijetu, bez bajki i priča sa sretnim svršetkom. Upravo me mučila jedna takva priča, koja, ali, još nema svršetka.
Dok sam ja tako sjedio u naslonjaču i maštao o prekrasnim pričama, kadli u vatri nešto zapucketa: kuc! kuc! Pogledam prema vatri kadli ono iz vatre počeše iskakati Domaći, «sve sami mužići od po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao ugljen živi. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.»
Obradujem se Domaćima, kao baka iz priče.
«Božja braćo», - rekoh ja Domaćima: «biste li vi meni znali pomoći, da ovoj priči nađem sretan kraj?»
Stanem ja, kao i baka, pripovijedati Domaćima kakva me priča muči.
«Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju, pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja».
Evo priče koju sam ispričao Domaćima.
Preko sedam mora, iza sedam gora, preko sedam rijeka, iza sedam šuma, smjestio se mali gradić.
U tom gradiću žive dva prekrasna, pametna i umiljata psa.
Don i Reks.
Točnije živjeli su.
Sada tamo živi samo Don. Reksa su vlasnici nekamo odveli. Ne zna se kamo.
Ali, da s pričom počnem ispočetka.
U tom gradiću živi još mnogo pasa. Velik broj njih sretni su i zadovoljni.
Ali, Don i Reks nisu sretni i zadovoljni, kao ostali psi u tome gradiću. Don i Reks imaju, kao uostalom i drugi psi, vlasnike. Ali, vlasnici Dona i Reksa nisu dobri vlasnici, kao vlasnici drugih pasa. Pa tako, Don i Reks ne žive u kući, kao drugi kućni ljubimci.
Don i Reks žive na lancu. I, u kuću nemaju pristupa. Njihova je zadaća da čuvaju kuću. Zato i jesu na lancu. A, zna se, pas na lancu podivlja. Pa je onda opasan za svakoga tko se nađe u blizini. I, tada je bolji od bilo kakvog alarmnog uređaja.
Umjesto prave pseće kućice, Don i Reks imaju, kao skloništa nekakve prevrnute sanduke. A, ti ih sanduci ne štite niti od hladnoće niti od sunčeve topline.
I, tako to traje već mjesecima.
Reks, kao stariji i iskusniji, svoju sudbinu još nekako podnosi. Ali, Don je jako nesretan. Često se može čuti kao plaće i zavija, i danju i noću.
Prije nekoga vremena, kad je onomad bio produženi vikend, vlasnici Dona i Reksa otišli su na more.
Don i Reks ostali su sami. Da čuvaju kuću. Na lancu. Na vrućemu ljetnome suncu.
Vlasnici su prvim susjedima ostavili nešto hrane za Dona i Reksa. Da baš ne budu gladni.
Susjedi su hranili Dona i Reksa, često im mijenjali vodu, koja se na suncu pregrijala.
Ipak, to nije bilo lako. I Don i Reks bili su razdražljivi. Svi bismo bili takvi da nas netko sveže lancem. Tako je susjed zaradio čak dva ugriza. Na svu sreću bez težih posljedica.
Po povratku s mora vlasnici su Reksa nekamo odveli i ostavili Dona da sam čuva kuću, dok su oni na poslu.
Tko zna na kakvom je lancu Reks sada? A, možda i nije na lancu, pa mu je bolje nego prije.
Don je pak, ovako osamljen, još tužniji i nesretniji.
Tada su Donovi vlasnici ponovno otišli na more.
I, Dona ostavili na brizi susjedima. I, na lancu, naravno.
Dvaput se Don otkinuo s lanca. I, oba je puta došao do susjeda, Jer, jadan nije znao kamo bi drugamo.
I, onda se dogodilo.
Susjedi moraju hitno na put. Daleko i na više dana. To su telefonom javili vlasnicima Dona. Ali, Donovi vlasnici žele još uživati na moru, najmanje do kraja tjedna. A, to je još najmanje pet dana.
Na pitanje tko će hraniti Dona, susjedi su od Donovih vlasnika telefonom dobili neobičan odgovor: «Pa, ništa mu ne će biti. Može biti malo gladan.»
Kad sam tako svršio pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić: «Ja znam tko tu može pomoći. Stribor, naš starješina. On svačemu savjeta znade.»
Ja sam već pomislio da će se sada, kao ono u priči, Malik Tintilinić popeti na glogov grm, zviznuti u prste, da pozove jelena i dvanaest vjeverica.
Ali nije.
Malik Tintilinić maši se džepa svojega i iz njega izvuče mobitel.
«Oho. Vidi! Vidi!» - pomislih: «I, Domaći su se modernizirali.»
Otkuca Malik nešto na mobitelu, pošalje poruku Striboru, starješini svojemu. Mislim da se takva poruka sada zove SMS.
Gleda Malik Tintilinić Striborovu poruku na svojemu mobitelu, samo zaklima glavom, i reče: «U ovo moderno vrijeme ne može ti Stribor mnogo pomoći. Njegova je moć samo u njegovoj šumi. Začaranoj. Šumi iz bajke. Tamo bi trebalo poći.»
Zatim još nešto otkuca na tipkicama svojega mobitela, pa pročita novu poruku Striborovu.
«Evo što ti Stribor poručuje, pa ćeš dalje sve sam znati što ti je činiti, da priča dobije sretan svršetak. Poslušaj!»
Slušam ja, kadli, ono, odnekud zvonce odjekuje. Znači, ipak su moći Striborove velike, kad po mene šalje jelena s praporcima u rogovima.
Začu se i veseli lavež pasa.
«Ma nije moguće da je Don već oslobođen s lanca» - pomislih: «I, zajedno se s Reksom veseli svojim vlasnicima.»
Ali, jok.
Dok sam se budio iz sna, Domaći i Malik Tintilinić sa svojim mobitelom, nestali su u plamenu.
A ja nisam saznao što mi Stribor poručuje. I, što mi je činiti da priča o Donu i Reksu dobije sretan svršetak. Kao što to imaju priče Ivane Brlić Mažuranić.
Zvuk zvonca nije dolazio od praporaca u rogovima jelenjim, već s naših vrata.
A, veselo su lajali Arni i Buba, obradovani dolaskom gostiju naših.
Da su naši gosti došli samo malo kasnije, ja bih znao što mi Stribor poručuje. I, što mi je činiti da priča o Donu i Reksu dobije sretan svršetak.
Znate li možda vi?
bravenet.com