Ne varaj! Daj čvarak!
Naše aktivnosti svakoga jutra izgledaju jednako. Iako s malim razlikama. Mislim na Arnija, Bubu i sebe.
Supruga u to vrijeme još mirno spava. Ponekad je to dobro, jer se za doručak ogrebem za nešto što mi je inače iz zdravstvenih razloga uskraćeno. A, supruga oštro pazi da ne bih slučajno s prehranom zaplovio u zabranjene vode.
Nakon jutarnje toalete, obučem se i izvedem Arnija i Bubu na brijeg. Oni točno znaju proceduru. Dok ja obavljam jutarnje uljepšavanje, mislim umivanje, brijanje i češljanje, Buba mirno leži u hodniku ispred kupaone. Arni se, međutim, smjesti točno u vrata od kupaonice i pažljivo prati sve što ja radim. Da slučajno ne bih nešto propustio.
Čim završim s tim svakodnevnim jutarnjim obavezama, Arni je već na štengama i čeka. Buba se u međuvremenu sjuri odmah do kućnih vrata.
Arni me uvijek dočeka na pola puta, na podestu. Tamo sjedi i čeka dodatno češkanje. Pritom od mene iznudi obećanje da će sa mnom doručkovati, i pritom dobiti kakvu poslasticu.
Nakon što se svi, mislim Arni, Buba i ja, propisno izjurcamo po brijegu slijedi doručak.
Buba obično odmah zauzme poziciju na trosjedu za dodatno spavanje. Ona nam se rijetko kada pridruži za vrijeme doručka.
Arni se međutim ispruži pokraj stola na kojem ću ja doručkovati i mirno čeka ono što slijedi. A, što slijedi, zna se.
Ja, uz svoj doručak, na stol postavim i zdjelicu s oblizekima, to će reći psećim poslasticama. To su one briketirane kosti, nekakvi pseći kolačići, frolike i druge stvari s kojima se Arni voli omastiti.
Ono što ja doručkujem Arnija ne zanima, jer to je obično, uz čaj, nešto dijetalnoga. Arni se ponekad ogrebe za nekakav čajni kolačić, tek toliko da dopuni jutarnji jelovnik. Ili, da pokaže kako suosjeća sa mnom glede posne prehrane.
Jutros je međutim bilo samo malo drugačije. Mislim na doručak. Sve je ostalo bilo isto.
Supruga je od sestre donijela čvarke, koja je ona dobila od rodbine iz Zagorja. I, ti su se čvarci našli u frižideru sa strogom napomenom moje supruge, da ja tako nešto ne smijem jesti. Zbog radi kolesterola, masnoća u krvi i opterećenja srca. Tko zna kakvi još razlozi postoje zbog kojih se čvarci ne bi smjeli jesti.
Samo, zašto ih onda ljudi prave, zašto ih je supruga donijela i spremila u frižider, kad je to tako opasno jelo.
Nisam samo ja tako razmišljao.
Do istih je zaključaka došao i Arni. Kad sam ja lijepo iz frižidera izvadio ono što ću pojesti, Arni mi je prepriječio put do stola. Na sve moguće načine davao mi je na znanje da sam nešto zaboravio, i stalno pokazivao da ponovno otvorim frižider.
Kad sam otvorio frižider, Arni je odmah hipnotizirao zdjelicu sa čvarcima, tako se zdjelica sama od sebe našla meni u rukama. Arni me je samo značajno pogledao i potvrdno, s odobravanjem, klimnuo glavom.
Dalje je zdjelica sa čvarcima slijedila Arnijeve hipnotizerske upute, i gotovo se sama od sebe našla na stolu. To što sam joj ja malo pomogao možemo zanemariti.
Iz Arnijevih sam očiju pročitao jasnu poruku: «Gazdarica još spava. Zašto ne iskoristiš priliku? Nekoliko čvaraka sigurno ti ne će škoditi. A, i ja bih se pritom mogao malo omastiti.»
«Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.» - pomislio sam. Ali, prihvatio sam Arnijevu «Evinu jabuku».
Međutim, stalno mi je bilo na umu upozorenje supruge da su čvarci opasno jelo, puni sastojaka koje je bolje izbaciti iz prehrane.
A, ako su opasni za mene, mogli bi biti opasni i za Arnija.
Pa, kad sam ja već podlegao iskušenju, nisam htio da se Arniju nešto dogodi. Ja sam to učinio svjesno po svojem izboru, a pitanje je zna li Arni sve opasnosti koje mogu uzrokovati obični čvarci.
Tako sam se ja lijepo omastio čvarcima, a Arniju po običaju pružio onu prešanu kost, koju inače Arni jako voli.
Na moje čuđenje, Arni, ponuđenu mu kost, nije prihvatio. Samo je okrenuo glavu.
Pokušao sam s psećim kolačićem. To Arni voli još više. Ali, Arni je odbio i pseći kolačić.
Kao zadnju mjeru, ponudio sam Arniju froliku. Još se nije dogodilo da je Arni propustio froliku.
Na moje iznenađenje i frolika je završila na podu, zajedno s onom briketiranom kosti i psećim kolačićem.
Ponudio sam Arniju čajni keks, što on upravo obožava. Arni je samo liznuo taj keks i spremio ga pod tepih. Za poslije.
Više se nisam mogao praviti ludim. Arni je htio čvarak , pa makar kako čvarak bio opasan za probavu.
Ja sam se ipak malo uplašio. Ako ja mrknem koji čvarak, pa ako i Arniju dam koji čvarak, taj će manjak u zdjelici supruga odmah primijetiti.
Još ako s tim čvarcima Arni pokvari stolicu, nadrljao sam.
I, tada mi je sinulo.
Uzeo sam, da Arni ne vidi, onaj pseći kolačić i propisno ga uvaljao u ono sitno od čvaraka. Kolačić je bio posve smeđ, izgledao je kao čvarak i, što je najvažnije, mirisao je kao čvarak.
Pružio sam taj kolačić Arniju.
Na moje zadovoljstvo, Arni je prihvatio taj kolačić impregniran čvarcima.
I, tada se dogodilo.
Arni je ispljunuo taj kolačić, oštro me i prijekorno pogledao.
Skočio je na klupicu kutnog elementa pokraj mene. Jednom me je šapom povukao za ruku, a drugom, kao šakom lupio po stolu.
I, oštro rekao: «Ne varaj! Daj čvarak!»
Vrlo čvrst argument da i Arni dobije čvarak. Ali, ne samo jedan čvarak. Dobio je još jedan, pa onda još jedan, pa još jedan ….
I, tako smo Arni i ja smazali sve one čvarke, nakon čega je zdjelica tako blistala, da se ni s mikroskopom ne bi otkrilo da su u njoj ikada bili čvarci. Naročito oni opasni po život.
Sada smo Arni i ja samo čekali moguće posljedice. Kakvu ćemo boleštinu dobiti.
Ali, nismo dobili ni trihine, nismo dobili proljev, nismo dobili probavne smetnje, niti bilo što opasno.
Dobili smo samo «jezikovu juhu» od gazdarice, jer ti čvarci, osim što su nezdravi za jesti, bili su namijenjeni za nekakve «kraml pogačice».
Samo da pripomenem. Arni je za vrijeme «jezikove juhe» mirno spavao, pa tu «juhu» nismo podijelili, kao što smo bratski podijelili one čvarke.
bravenet.com