Bubina šetnja
ili
Tjeraj kolo naokolo
I tako smo se Buba i ja našli izvan našega dvorišta. Na ulici. Buba s ogrlicom i lajnom. Ja bez ogrlice, samo s Bubinom lajnom u ruci.
Ali, što sad? Kamo da krenemo? Odlučio sam inicijativu prepustiti Bubi. Ionako je ona izrazila želju da pođemo u šetnju.
Buba je neko vrijeme šnjofkala oko dvorišnih vrata, pa onda malo po cesti. Nekako je bila neodlučna, pa sam već pomislio da nikamo ne ćemo ni krenuti. A, možda je samo zaželjela pozdraviti našu susjedu na kraju ulice, pa sam Bubi pokazao namjeru da krenemo uz ulicu. Ali, Buba nije krenula uz ulicu. Krenula je niz ulicu.
Aha! Pomislio sam, idemo pozdraviti Sinu. Ali Buba je samo prošla pokraj Sininog dvorišta, a da se nije ni osvrnula da vidi je li Sina već na dvorištu ili nije. A, možda je odmah vidjela da Sina još spava.
Došli smo do prvoga raskršća. E, tu je sad bilo više mogućnosti. Koju li će Buba odabrati? Očekivao sam da će skrenuti desno prema Sabinom dvorištu.
To bi bilo za očekivati, jer Saba Bubi uvijek javlja kada dolazi poštar. Možda je Buba naumila dogovoriti sa Sabom novu taktiku kako da isprepadaju poštara?
Ali nije bilo tako. Buba je na raskršću pravila krugove, i njuškala, njuškala. Pomislio sam da će skrenuti nizbrdo, do dvorišta gdje je stanovao Don. Ali, ni to se nije dogodilo. Vjerojatno je Buba upamtila da je Don, odselio, zajedno sa svojim gazdama.
Buba se konačno odlučila. Nije skrenula ni prema Sabi, ni prema bivšem Donovom dvorištu. Skrenula je ravno prema sjeveru.
Za divno čudo Buba je hodala meni se lijeve strane, po nogostupu. Povremeno bi nategnula lajnu, da može pošnjofati tragove uz ograde koje su s lijeve strane ulice, kao i nogostup.
A, onda se odjednom požurila. Vukla je lajnu da sam se već uplašio da će je ogrlica zadaviti.
I, onda se pred jednom ogradom zaustavila i počela lajati. Aha, znači to je bio cilj Bubine šetnje. Samo zašto laje?
A, onda je iz dna dvorišta došao, nitko drugi nego Riđi. To je onaj irski setter koji je pomagao kada je prije više godina Fido tražio Puficu.
Buba i Riđi nikada se prije nisu vidjeli, ali sada su veselo razgovarali kao da se oduvijek poznaju. O čemu, to mi nisu htjeli reći.
Kad su se tako Buba i Riđi narazgovarali, Buba je krenula. Ali, ne natrag kući. Krenula je dalje prema sjeveru, opet po nogostupu uz ograde po kojima je tražila kojekakve markice, koje su tko zna koji psi tamo ostavljali.
I, onda je Buba ponovno stala uz jednu ogradu i počela lajati. Iza kuće samo se začulo jedno jako duboko: «Vuuff», i na moje najveće iznenađenje pred nama se pojavio nitko drugi nego Beethoven. Da podsjetim one koje ne znaju, Beethoven je bernardinac, koji je također sudjelovao u traženju Pufice. Iako se Buba i Beethoven nikada prije nisu vidjeli sada su razgovarali kao stari i dobri prijatelji. Nisam sve razumio, ali kad je Beethoven Bubi pokazivao nešto prema sjeveru, ja sam se uplašio da je Buba naumila poći pozdraviti Puficu. A, do Bregane ima još poprilično kilometara.
Pozvao sam Bubu da krenemo natrag, ali jok. Buba je potegnula dalje prema sjeveru. Sad je stvar već postala ozbiljnom. Više od pet kilometara do Bregane i isto toliko natrag. Malo previše za jednu običnu nedjeljnu šetnju.
Ali, Buba je vukla prema sjeveru i nije mi preostalo drugo do li slijediti je. Pa makar do Bregane. Neka joj. Ta je šetnja ipak bila Bubina želja.
Na slijedećem raskršću očekivao sam da će Buba nastaviti put prema sjeveru. Ali, nije. Buba je skrenula u jednu uličicu i mi smo se odjednom našli na nevelikom parkiralištu, ispred dućana u kojem moja supruga nedjeljom kupuje kruh. A, pred tim se dućanom nalazio stalak za bicikle, onaj kojega je Arni uvijek čuvao dok bi moja supruga kupovala u dućanu. I, tek tada mi je sinulo. Buba je cijelo vrijeme išla Arnijevim tragom, a Riđi i Beethoven samo su joj potvrdili da je na pravome tragu.
Ali, Arni nije čuvao onaj stalak za bicikle. Niti smo ga vidjeli negdje u blizini.
Buba je zastala pokraj onoga stalka za bicikle, dobro ga pošnjofala i počela veselo mahati repom. Znači tu smo, Arni je sigurno bio ovdje, ali gdje je sada.
Uplašio sam se da ga je netko ukrao dok je supruga kupovala u dućanu. Ali, supruge u dućanu nije bilo. Očito je da su ona i Arni bili ovdje, kupili kruh i nekamo otišli. Samo kamo i zašto. Zašto se nisu vratili kući. Tada bismo ih putem morali sresti.
Buba je bila zbunjena. Sjela je pokraj onoga stalka za bicikle i čekala što ću ja učiniti. A, sve do maloprije Buba je imala inicijativu.
Meni su glavom prolazile sve moguće i nemoguće kombinacije, što im se to moglo dogoditi.
I, onda mi je sinulo jednostavno rješenje. Ako je Buba tako lako našla put do dućana, po tragovima, koje je usput, na ogradama ili stupovima, ostavljao Arni, tako bi mogla otkriti kamo su otišli moja supruga i Arni. Jer, Arni je sigurno i dalje u prolazu obilježavao stupove i ograde. Naročito od kada je prestao piškiti kao curica.
Ali, kako dati Bubi na znanje da ide Arnijevim tragom. I, učinio sam najjednostavnije moguće. Iako to prije nikada nisam uradio, rekao sam Bubi: «Buba, gdje je Arni? Traži Arnija.»
Buba me je pogledala i odmah shvatila što treba učiniti. Samo je rekla: «Av!», počela njuškati i krenula Arnijevim tragom.
Ali nije krenula putem kojim smo došli, nego drugim. Vukla je lajnu tako jako da sam je jedva stizao. Išli smo kojekakvim uličicama, i odjednom, našli se pred našim dvorištem.
Tu su nas, pred dvorišnim vratima, već čekali moja supruga i Arni. A, čekali su dugo, jer nisu mogli u kuću, kad je supruga kod kuće ostavila ključeve.
Arni je veselo dotrčao ususret Bubi i meni, ali moja supruga baš i nije bila vesela kao Arni.
I, na kraju ove prve Bubine šetnja netko je dobio jezikovu juhu.
Da li supruga zato što nije ponijela ključeve? Ili Arni, zato što je suprugu vodio drugim putem kući, pa se putem nismo sreli? A možda ja, zato što sam pristao da me Buba izvede u šetnju?
Pogodite tko.
bravenet.com