Arnijeva nova igra

 

         Noćas je palo malo snijega. Ne mnogo, tek nekoliko centimetara. Ali ipak, vani je sve bilo bijelo.

         Arni i Buba radosno su izletjeli na brijeg da uživaju u igri na snijegu. Jurili su lijevo – desno, gore – dolje. Svako malo netko bi od njih izvirio iza nekoga grma, pa onda nestao. Da bi odmah zatim izvirio iza drugoga grma. Tako su brzo trčali amo tamo da sam dobio dojam kao da ih je najmanje deset. A, ne samo dvoje.

         Kad su se tako neko vrijeme istrčavali po brijegu prešli smo u dvorište. Ono koje smo lani i ljetos popločili betonskim pločama.

         Buba je odmah otišla do hranilice za ptice, da vidi ne krade li hranu, namijenjenu malim sjenicama, nekakva velika ptica. U tom bi slučaju Buba odmah oštro reagirala i lavežom tjerala nepoželjne joj ptičurine.

         Arni je, međutim, odmah zauzeo, za njega, vrlo neuobičajenu pozu. Ispružio je prednje šape ispred sebe i spustio prednji dio tijela tako da mu je brada bila na tlu. Stražnjica mu je pritom strčala visoko u zrak, a kitnjasti rep uspravno je podigao. To je poza inače kakvu zauzimaju psi kad pozivaju na igru.

         Ali, Arni nije nikoga pozivao na igru, jer je bio sam na sredini dvorišta. Kao što sam već napisao Buba je bila pokraj hranilice za ptice, a ja sam stajao ispod balkona uz kuću.

         I, tada je počelo.

         Arni se počeo sklizati po prednjim šapama tako da se odguravao stražnjim nogama. Jurio je po dvorištu, tako da je snijeg prštao na sve strane. Pritom mu je visoko uzdignuti rep vijorio poput zastave na vjetru.

        

Kad je došao, bolje reći, dojurio do kraja dvorišta, okrenuo se i u istoj pozi pojurio u suprotnom smjeru. Bradom i prednjim šapama gurao je snijeg ispred sebe, poput ralice. Snijeg mu je pritom potpuno prekrio glavu i prednji dio tijela, tako da je ličio na nekakvo snježno čudovište.  

         Svaki puta kad bi došao do kraja dvorišta, okrenuo bi se i pojurio u suprotnom smjeru.

         Bilo je očito da uživa u novoj igri koju je tko zna kako smislio.

         Buba je napustila svoje mjesto čuvarice hranilice za ptice i sa zanimanjem promatrala novu Arnijevu igru. Ali, nije joj padalo na pamet da se i ona poigra na taj način.

         Meni je, tek nakon nekoga vremena, sinulo da bi to bile prekrasne fotografije. I, jasno, otišao sam po fotoaparat.

         Ali, kad sam se vratio s fotoaparatom na mjesto zanimljivog događanja, Arni se prestao igrati ralice za snijeg i pokraj vrata u kuću mirno glodao jednu od velikog broja mojih dobro poglodanih papuča.

         Ja sam ipak naumio napraviti nekoliko fotografija Arnija kao ralice za snijeg i zamolio Arnija da ponovi igru koju je jutros izmislio. Arni me je samo nezainteresirano pogledao i nastavio glodati onu papuču. Ja sam međutim bio uporan i predložio Arniju da ponovi igru ralice.

         Ali, Arni nije reagirao onako kako sam ja želio. Ili se pravio lud, ili nije shvatio što želim. Ni nakon mojih opetovanih pokušaja, Arni nije pokazao da razumije što želim.

         Tada sam se sjetio kako sam učio Arnija da piški kao dečko. Primjerom. I, zornom podukom.

         Odložio sam fotoaparat, pozvao Arnija i sagnuo se tako da sam se naslonio na lakte. Pomalo sam ličio na Arnija kad se igrao ralice za snijeg. Samo mi je rep falio. Napravio sam nekoliko koraka, klizeći laktima po snijegu

Ali, nisam dogurao daleko. Nakon nekoliko koraka tresnuo sam na snijeg. Ipak, takva gimnastika nije za ljude. Naročito ne za one koji se bliže sedamdesetoj.

         Buba se valjala od smijeha, a Arni je samo sa zanimanjem promatrao kako se ja pokušavam dići sa snijega. Bilo je očito da mu se više ne igra ralice.

         I, onda je skočio.

Ja sam se već poveselio da će se Arni ponovno poigrati ralice za snijeg.

Ali, nije.

Arni je moju zornu poduku shvatio posve drugačije.

         «Kad se gazda valja po podu, znači da se hoće hrvati.» - zaključio je Arni iz mojega ponašanja. Navalio je na mene, tako da mi nije preostalo drugo do li pohrvati se s njim.

         A, Buba, umjesto da s fotoaparatom ovjekovječi ovaj povijesni događaj samo se smijala.

         Kad smo se Arni i ja tako hrvali nekih pola sata, i već je bilo očito da je i Arniju dosta, umiješala se Buba.

         Ovakvu priliku još nije imala. Da se istovremeno okuša s Arnijem i gazdom.

         Tako smo se sada svi troje valjali po snijegu.

A, nikoga nije bilo u blizini da to ovjekovječi fotoaparatom.